Dragana Jurišić, umjetnica koja djeluje u Irskoj, predstavit će svoje poznato djelo „YU: Izgubljena zemlja“ u novoj Galeriji AMZ Arheološkog muzeja.
Jugoslavija se raspala 1991. godine. S nestankom zemlje nestalo je i barem milijun i pol Jugoslavena, poput stanovnika Atlantide, u sferu imaginarnih mjesta i ljudi. Sada, više od 25 godina nakon početka rata, autorica se osjeća dovoljno udaljeno da bi se prisjetila i preispitala vlastita sjećanja tog mjesta i događaja koje je doživjela. “Nazivam se izgnanicom, a ne iseljenicom — zato što ne mogu, čak i kada bih htjela, vratiti se ‘kući’. Na popisu stanovništva 1990. godine bilo mi je uskraćeno pravo da se izjasnim kao Jugoslavenka, što je nacionalnost s kojom sam se poistovjećivala od rođenja. Kao dijete Hrvata i Srpkinje, bila sam pomalo zbunjena. Popisivačev odgovor na moje pitanje zašto nije moguće izjasniti se kao Jugoslavenka bio je vrlo sličan nečemu što je Mussolini jednom izjavio: ‘Jugoslavija ne postoji. To je heterogeni konglomerat kojeg ste sklepali u Parizu.’”
Od ključne važnosti za ovaj projekt bio je putopis Rebecce West Crno janje i sivi soko (1941.), portret ne samo Jugoslavije nego cijele Europe na rubu Drugog svjetskog rata, koji mnogi smatraju jednim od remek-djela 20. stoljeća. Rebecca West smatrala je Jugoslaviju svojom domovinom, a razlog tome može biti činjenica da je Jugoslavija u svojoj srži bila zemlja izmještenih naroda. Rebecca West dijelila je njihovu sudbinu. Rođena u anglo-irskoj obitelji, nikad se nije osjećala kao da negdje pripada. ‘U svakom slučaju osjećam se kao kod kuće i nikad nisam prihvaćena zbog tragova mojih drugih korijena.’ Rekla je da se mogla prisjetiti stvari samo ako je imala olovku u ruci, da odmah zapiše i poigra se time. Razlog zašto je ispisala pola milijuna riječi o zemlji za koju je znala da će uskoro biti tek sjećanje jest želja za očuvanjem tog sjećanja za milijune Jugoslavena koji će kasnije živjeti u egzilu.
YU: Izgubljena zemlja prvotno je bila zamišljena kao oživotvorenje domovine koja je izgubljena. Trebalo je to biti putovanje na kojem će autorica nekako iscrtati čarobni krug oko zemlje koja je nekoć bila njena i tako je oživjeti, slijedeći opasku Rolanda Barthesa da je fotografija više nalik magiji nego umjetnosti. Umjesto toga njeno putovanje bilo je obilježeno odbacivanjem. Pratio ju je osjećaj nepripadanja i izgnanstva koji je bio jači ovdje ‘kući’ nego u stranoj zemlji u kojoj je odabrala živjeti. Fotografija sadrži elemente poput prolaznosti, koji joj omogućuju da s lakoćom uhvati taj osjećaj iskorijenjenosti i izmještenosti. I egzil i fotografija intenziviraju našu percepciju svijeta. Upravo se sjećanje nalazi u srži oboga. Oboje su definirani melankolijom. Na Uskrs 2011. godine, tražeći izgubljenu zemlju i izgubljeni identitet, autorica je krenula putevima Rebecce West, reinterpretirajući njeno remek-djelo korištenjem fotografije i teksta u pokušaju da ponovo proživi svoje iskustvo Jugoslavije i da preispita suprotstavljene emocije i sjećanja o zemlji koja je ‘bila’.
Dragana Jurišić djeluje pretežno u mediju fotografje, filma i instalacije. U svom radu bavi se temama kao što su rod, stereotipi i posljedice izgnanstva i izmještenosti na sjećanje i identitet. Njen magistarski rad iz 2008. godine dobio je posebnu pohvalu, a do danas je primila niz nagrada, poput posebnog priznanja u sklopu Dorothea Lange and Paul Taylor Prize od Sveučilišta Duke te brojne stipendije i nagrade za projekte. U prosincu 2013. dovršila je svoj doktorski rad i privela kraju važan trogodišnji projekt ‘YU: Izgubljena zemlja’ koji je kulminirao hvaljenom putujućom izložbom i knjigom. Njezini radovi nalaze se u brojnim zbirkama, uključujući Irish State Art Collection, a izlagala je u Irskoj i inozemstvu.