Dvadeset umjetnika izabranih na međunarodnom natječaju na temu Novi građani izložit će svoja djela na glavnoj festivalskoj izložbi te na projekcijama u Muzeju suvremene umjetnosti.
“Is not true that, in this world, before being paper citizens we are our mother’s sons in the flesh. What is a human being in reality? To start from the beginning: What are peoples, cultures and what are then custom-houses, parliaments and states? Everybody carries a nursery rhyme in the soul, but nobody carries a passport or a custom-house in the soul.”
Joxe Azurmendi, baskijski pisac i filozof
Početak novog tisućljeća nosio je nadu u umreženi svijet bez granica, tehnologije su obećavale napredak u službi svih, a umreženo društvo znanja, vjerovali smo, bilo je nadohvat ruke. No stvarnost drugog desetljeća ostavila je malo prostora za milenijske utopije. Priznajmo, naše društvo nikada nije bilo razjedinjenije, ekonomske migracije nisu pridonijele procvatu multikulturalizma, valovi izbjeglica iz Afrike i Bliskog Istoka pretvorile su Europu u mjesto beskonačnih tragedija, a ključne riječi što oblikuju naš društveni obzor alternativne su činjenice i post-istina. Fotografske serije tematski povezane pojmom „Novog građanina“ nastale su upravo iz potrebe da razumijemo i sagledamo ovakav svijet i iznađemo način i hrabrost da ga preoblikujemo ili stvorimo nove, pravednije zajednice ravnopravnih građanki i građana svijeta. Nesumnjivo, kasni kapitalizam promijenio je geopolitički, kulturni i društveni horizont svijeta. Nekoć se o Mediteranu pripovijedalo kao o kolijevci europske civilizacije zapadnog kruga, o tradicionalnom mjestu susreta i prožimanja kultura, no 21. stoljeće mediteranskom je bazenu nametnulo tragičnu ulogu grobnice milijuna izbjeglica što žele ući u Europu tražeći i očekujući život dostojan čovjeka. Europski kontinent, nekoć slavljen kao lučonoša naprednih ideja i stavova, transformira se u tvrđavu zidova, bodljikave žice i rastuće društvene nepravde o čemu bolno precizno svjedoči ciklus fotografija Nicka Hannesa „Mediterranean. The Continuity of Man“. Radost susreta s neznancima, užitak otkrivanja nepoznatih zemalja i kultura ili otkrivanje povezanosti ljudi bez obzira na porijeklo ishodišne su točke fotografskog putovanja naslovljenog „Citizens“ koje je Ingvar Kenne započeo u Kanadi 1994. i zaključio ove godine u Tajlandu. Kultura nenačeta lažnom idejom o prednosti napretka središnja je tema fotografskog istraživanja Johna Feelyja. Njegov ciklus naslovljen „Outsider“ otkriva kulturu koja je isključena iz globaliziranog svijeta, no uživa u harmoničnoj oporosti rubnih civilizacijskih pozicija.
Alexandra Polina u seriji fotografija „Myths, Masks and Subjects“ na poetičan način dekonstruira mitove o „vidljivim manjinama“, građanima koji su rođeni i žive Njemačkoj. Očekivani fotografski način izlaganja načet je izvjesnim vizualnim „virusom“, fotografijama koje unose poremećaj u očekivanu portretnu prezentaciju, a umjetnica ih koristi kako bi subvertirala stereotipe koji podržavaju uvriježeno mišljenje većine o drugačijima. O manjinama progovara i rad „Variation of White“ Miie Autio. Posrijedi je niz fotografskih negativa portreta crnaca s albinizmom koje društvo stigmatizira zbog genetske anomalije. Portreti razotkrivaju dvostruku „drugotnost“ fotografiranih zahvaljujući crvenoj točki koja se nalazi na fotografijama, što će otkriti pažljivi promatrači ako se dulje u nju zagledaju, a potom pogled usmjere prema bijelom zidu.
Sarah Pabst u ciklusu fotografija naslovljenih „Zukunft“ („Future“) iscjeljuje transgeneracijske kumulativne traume vezane uz uspon nacizma u Njemačkoj te upletenost obiteljskih članova u ratna događanja. Narativno razlomljeni fotografski postav ukazuje na suočavanje s fikcijom nacionalnog identiteta i procesima samouspostavljanja identiteta projiciranog kroz obiteljsko pamćenje. Memorija i različiti registri sjećanja polazišna su točka i fotografskog ciklusa Annalise Natali Murri naslovljenog „La Nieve y La Flor“. Posrijedi je gotovo intimno svjedočanstvo o emotivnim vezama danas nespojivih, a nekoć bliskih zajednica žena iz Sovjetskog Saveza i kubanskih muškaraca. U ovoj pripovijesti o „ljubavnoj migraciji“ izmjenjuju se osobna i kolektivna sjećanja koja dovode u pitanje tradicionalan pojam pripadanja istodobno zagovarajući hibridne kulture.
U ciklusu naslovljenom „Grinders“ Hannes Wiedemann fotografira zajednice koje niču u američkim gradićima opčinjene prožimanjem ljudskog tijela i tehnoloških dodataka. Fotografirani zagovaraju ideju prosteze, ne kao definiranje tijela post-tehnološkim, već oduvijek tehnološkim. Tehnologija u njihovim pokusima ne postaje samo dio tijela, nego tijelo jest oblik tehnologije. Drew Nikonowicz u ciklusu „This World and Others Like It“ tematizira ulogu istraživača u 21. stoljeću kombinirajući suvremene tehnologije i analognu fotografiju. Preciznije, on uspoređuje učinke fotografije u novim medijskim uvjetima reprodukcije svjetova, dajući fotografiji nastaloj zahvaljujući stroju pravo na autonomnost.
Daniel Castro Garcia u višegodišnjem projektu „Foreigner“ istražuje moguće alternative uobičajenim reprezentativnim modelima izbjegličkih sudbina nakon što je između 2015. i 2017. posjetio gotovo sva europska izbjeglička krizna žarišta. Njegov je cilj protagonistima na fotografijama dati šansu da „progovore iz prvog lica“ bez uobičajene spektakularizacije njihovih sudbina, kako bi im olakšao početke novog života u europskim zajednicama.
PROJEKCIJE
Camille Lévêque u „kaotičnoj memorijskoj slagalici“ naslovljenoj „Universal Truth“ kolažira fotografije tisuća obitelji s različitih strana svijeta tražeći zajednički nazivnik: trenutke vrijedne čuvanja, sigurnosti, sreće i zadovoljstva. „Mari People, A Pagan Beauty“ Raffaele Petralla fotografsko je istraživanje zajednice naroda Mari koji su stoljećima uspješno branili svoju vjeru temeljenu na moći prirode i kauzalnim odnosima s njom.
Christopher Sims u ciklusu fotografija „Theather of War“ predstavlja čudovišne hibride arhitekture i ljudi koji ih napučuju. Ova naselja koja podsjećaju na poligone za istraživanja učinka atomskih eksplozija iz hladnoratovskih razdoblja SAD-a, monstruozno koriste žive ljude izbjegle iz Iraka ili Afganistana u službi uvježbavanje američkih ratnih postrojbi koje se spremaju za intervencije u spomenutim zemljama. Potencijalni rat prikazan neizravno, odnosno opsesija naoružanjem i moći nacije tema je i Pavela Volkova u seriji „Early habbits“. Autor kritički komentira sve brojniju zajednicu veoma mladih vojnih kadeta i kadetkinja koji su za svoj životni poziv, usprkos nepoznavanju ratnih strahota, odabrali služenje domovini oružjem.
Tanya Houghton u radu „A Migrant’s Tale“ pripovijeda priču o emigrantskom životu i uspomenama kojima je polazišna pripovjedna točka hrana, dok Alana Holmberg u ciklusu „Resist Laughter“ ponukana usponom konzervativne ideologije u Turskoj, koja ženi brani smijeh na javnom mjestu, dokumentira otpor žena, ali i njihov osjećaj poraza pred bujajućim rigidnim zakonima koji sve više ugrožavaju temeljna ljudska prava.
Amélie Landry u foto istraživanju „Les chemins égarés“ („The Wayward Paths“) dokumentira „slobodne“ urbane zone u kojima njihovi korisnici, oslobođeni inhibicija, mogu nesputano istraživati vlastitu seksualnost, ponovno stvarati javna mjesta zajedništva ili pozornicu za dnevna sanjarenja. Bronia Stewart je kroz seriju fotografija „Barkada“ tijekom dvije godine pratila zajednicu filipinskih zabavljača i majstora tetovaže na privremenom i ilegalnom radu u Dubaiju otkrivajući pri tom jaz između slike turističkog raja kakvim ga njegovi promotori žele prikazati i života filipinskih zajednica. Maria Kapajeva u video radu „Thinking about the Consequences“ propituje ulogu društvenih mreža i njihovih korisnika u kontekstu javnih protesta koristeći deformiranu sliku prijenosa uživo kao snažnu metaforu o važnosti participiranja u izgradnji civilnog društva. Pablo Ernesto Piovano u crno-bijelom ciklusu „The human cost of agrotoxins“ otkriva gramzivost multinacionalnih tvrtki u Argentini koje, koristeći pesticide radi većeg profita, ostavljaju pustoš i uzrokuju ozbiljne zdravstvene probleme lokalnoj populaciji.
Radno vrijeme Muzeja suvremene umjetnosti:
Ponedjeljak – Petak, 11 – 18; Subota, 11 – 20; Nedjelja 11 – 18